Recenzije

Božidar Petrač, 2003.

«Radekizam» se u hrvatskoj satiričkoj poeziji osovio kao novi književno-teoretski pojam. Zahvaljujući svojoj prepoznatljivosti poslužio je kao zamjena za niz specifičnih književnih vrsta – epigrame, aforizme, maksime, gnome, sentencije. Iznašašće samog autora Ladislava Radeka, koji je svojim četirim knjigama uspio izgraditi svoj «satirikon», svoju neposrednu satiričku reakcijuna velika pitanja naše male svakodnevice. U dosadašnjim zbirkama Commedia vitae, Paklena obala, Obraz u naličju i Zoon politikon postigao je zamjetno visoku kakvosnu razinu, te su ga kao vrsna satiričara prepoznali i Igor Mandić, i Ernest Fischer, i Zvonimir Bartolić, i Ivo Kalinski, i Ivan Kutnjak, i Milivoj Slaviček. Pridodaju li se još neki napisi koji su u povodu izlaska iz tiska neke od spomenutih knjiga bili objavljeni, s pravom se može reći da satirička poezija Ladislava Radeka ima vrlo živu i bogatu recepciju. Svaki od rečenih kritičara našao je u toj poeziji neko «zrje», neko zrnce, te ga sa svoga motrišta predstavio u svjetlu koje mu se činilo najboljim. Mandić je, primjerice, zapazio iznimnu vrijednost Radekove poente; Fischer je naglasio njegovu jednostavnost, Bartolić njegovu autentičnost, Kutnjak izravnost, Kalinski duhovitost, Slaviček aktualnost.

Joža Horvat, 1993.

U tuzi koja nas okružuje, u suludosti, koja nas zbunjuje, u zločinima koji nas užasavaju, vrijedno je naići na Ladislava Radeka, vrijedno je osluhnuti njegove riječi. Jest, njegovi su stihovi oporog okusa, otužan je njegov osmijeh, tu i tamo crni humor, ali uza sve to, njegovi su pjesmotvori nepresušiv izvor vjere u čovjeka i njegovu bolju budućnost.

Ladislav Radek, «Paklenom obalom», na najbolji mogući način produžava svoj književni opus.

Prof. dr. Zvonimir Bartolić, 1990.

U zbirci Commedia vitae Ladislav Radek nije mogao izbjeći sudbinu svojih poznatih i nepoznatih predšasnika. I on je morao prihvatiti ulogu ne samo opservatora svakodnevlja nego i opservatora dnevne političke morfologije.

Commedia vitae humorističko je i satiričko zrcalo životnog panoptikuma i političkog ringišpila. Nalazeći se čas pod čizmama života, a čas opet u hiperionskim visinama, čas promatrajući život s pozicija žabe, čas opet s pozicija sove-sofije, radek je preko svojega zrcala bilježio refleksije života nervom pravog humorista i satirika. U toj se ulozi, osim u primjerima kada ga brus stilske izoštrenosti nije najsretnije služio, uglavnom uspio trajno održati, pa i bez balasta simuliranih kakofemizama. U tom se smislu radek i javlja kao autentičan opservator – i usprkos neminovnih vremenskih korektura – naših ljudskih kontrapozicija, naših obrnutih svijesti i savjesti, naših – dobro prepoznatljivih – obrnutih svjetova.

Milivoj Slaviček, 1993.

U nas bijaše poznatim aforističarem Ante Dukić od starijih, te već spomenuti Krklec od nedavnih.Među današnjim se aforističarima, sumnje u to nema, ističe autor ove zbirke aforizama, Ladislav Radek, rođen 1939. u Mihovljanu kraj Čakovca. Pošao je (u «Paklenoj obali») od satiričke poezije – kraćih i dužih pjesama/komentara – da bi preko epigrama, malih rimovanih oblika, došao do još sažetijih maksima.

            (Sjetimo se ovdje tek dviju besmrtnih lecovih: «Nepismeni moraju diktirati» i «Jedino brzo, cijene rastu»).

            Radek je nimalo konvencionalni promatrač koji dobro poznaje život, pa su mu zaključci sve ironičniji i ubojitiji, no nikad se ne gube u ogorčenom i ozlojeđenom/zagrižljivom «podučavanju» , to jest u onoj odbojnoj didaktičnosti naših starih racionalista.

            Radek je gotovo sav u aktualnim trenucima. Mnoge bih stihove Ladislava Radeka što ćete ih naći u ovoj knjizi mogao u predgovoru što ga čitate citirati kao vrsne. A ne tek aktualne.

Recimo:

                        Dok vrag brusi rogove

                        nemojmo anđelima

                        rezati krila!

Ali to nije namjena ovoga proslova. Već mu je cilj da vas privuče: da ga pročitate i da odmah potom, ne ispuštajući knjigu iz ruku krenete dalje.

            Sve u svemu, autor nas bodri. kaže:

                        Ni smrti se neću predati.

Neka me uhvati – živoga!

Supotpisujemo se, zar ne?

Igor Mandić, 1995.

Dakako, poente su zaključci, već po definiciji, ali takvi za koje ne tražimo i ne pretpostavljamo nikakav uvod. Radekove poente ubadaju u srž stvari – bilo općih mjesta, bilo aktualne politike – ali ne tako i ne stoga da bi one prokrvarile!

            Njegovi su aforizmi i maksime velikodušni, čak i u svojemu satiričkome obličju, pa ne pokazuju takovu narav koju bismo odbacili poradi cinizma. Mislim da je to značajna osobna vrlina i spisateljska odlika Ladislava Radeka, koja ga razlikuje od zlobnih nametnika, što «pametuju» u razorne svrhe. Zato on i s pravom uzima sebi slobodu, da vlastiti aforizam nazove «radekizam», što nas ne mora navesti da njegovu novu knjigu uzmemo kao «katekizam» (suvremene aforistike i epigramatike), jer bi takva pretencioznost bila protivna njenom cjelokupnom satiričkome usmjerenju. Ali, u svakom slučaju «OBRAZ U NALIČJU», dobro je listati pomno i na vlastitu odgovornost – kao i svaku sličnu knjigu općih mudrosti – nadajući se (da: upravo tako, a ne «bojeći se»!) da će nam poneki «radekizam» otkriti i naše vlastito naličje obraza!

Dr. Ivan Kalinski, 1998.

Uporno gradeći putove vlastite gnomike – ma bilo to metonimijski ili nemetonimijski, bilo to s neočekivanim odstupanjem od slogovne sheme, tj. sa tzv. prevarenim očekivanjem – i određujući se spram svih pojavnosti izraznom oštrinom napojenom plemenitošću, u najsretnijim trenucima stvaralačke pustolovine Radek nas uporno i iznova svraća onim iskustvenim aksiomima koji su bitan korektiv karakteruzacije svih nezgrapnosti mentalnih ljudskih pokreta, ali i svjestan činjenice kako njegova vršna izravna ili simbolička prodornost može biti stigmatizirana. Dogodi li se to, nerijetko tako i jest, pravi meštar zna da je pogodio u samo središte mete i da je ona osnovna njegova stvaralačka motiviranost zasvagda zadobila opravdanost i obrazložnost: «Ne treba se/ plašiti/ onih/ koji zvone/ treba se/ bojati/ onih/ koji/ cinkaju!/».

Ivan Kutnjak, 1998.

Osim što je izvrstan satirik – izravan, aktualan, formalno odvagnut i s mjerom, Radek je prije svega – odličan pjesnik i daroviti dugogodišnji glazbenik i – kao takav – dio šireg (prije svega kajkavskog) književnog konteksta. No, u svojim aforizmima, radekizmima, svojom ironijom i satirom on je dio svjetskog književnog konteksta, nastavljajući time nit antičkog, francuskog i europskog «prosvjetiteljstva» interpolirajući jedno vrijeme i njegovu «životinjsku farmu» u stanovite, poviješću izgravirane književne modele) i uzaludne – vječite – borbe s vjetrenjačama… dajući nam istodobno do znanja da i naše vrijeme ima «porotu» - porotu koja ostaje na distanci, pa ako zbog ničeg a ono već i zbog toga da nam vrijeme ne ostane plošno i dvodimenzionalno.

Dr. Stjepan Hranjec, 2003.

A o čemu hoće Radek reči rieč?  O onome poradi čega aforizam i jest – kratko, efektno, duhovito fpičiti ili natepsti koju društvenu nakaznost.  Dvodijelnost Radekove zbirke sugerira i tematsku razdjelnicu: prvi će dio,''Pepeo i žeravice naše svakodnevice'' biti našpinčen, kako i podnaslov ističe, na sve ovo naše jadno, bijedno i sramotno današnje – nesretne hrvatske podjele (Nema više rata. Mir sad caruje. Tek Hrvat na Hrvata oštro laje), bavljenje stranačkim, to jest vlastitim a ne narodnim probitkom (Dok teške brige narod dave; mnoge se stranke samo sobom bave), bezobrazno bogaćenje pretvorbom (Sloboda se stjecala krvavo. A velika bogatstva prljavo!), suočenje s egzistencijalnim problemom (Zbog toga što su se jedni debelo uhljebili, koricu kruha drugi su izgubili).

Drugi dio,''Mini maksime'', poopćuje Radekovo, dakle i čovjekovo iskustvo, zamjenjujući aforističku britkost mudrošću sentence. Da bude dopadljiv, Radek poruku gradi na kakvom kolokvijalnom izričaju, drag mu je ''animalistički aforizam'' (Neki moćni bikovi uporno nastoje od volova napraviti svete krave; Nekad smo se bavili svinjskim polovicama, danas nas dave tek tuste svinjarije), ili pak polazi od političke metaforike - Kad novinarske patke maglom prijete, političke guske odmah u nju slete – dižući je time na svevremensku (poslovičku ) razinu…

Ernest Fischer (1995.) 

Očitovanje osobnog duboko humanističkog svjetonazora, osim u antiratnim epigramima («Ratno iverje»), aforizmima i maksimama (i svojim izvornim «antimaksimama»), radek će iskazati i u brojnim tekstovima inspiriranim «vječnim» ili najaktualnijim političkim temama.

U oba slučaja, međutim, njegova će dobro odabrana poanta značiti i djelatno upozorenje (kao npr. u epigramu: «Hrvati/ se moraju/ vječno/ za svoju/ sreću/ hrvati!»), ičli pak benevolentnu životnu poruku: « Kad ponestane/ novca,/ striže se/ i oguljena/ ovca!» (epigram iz ciklusa «Piljevina svakodnevnice»).

            Valja, također, zaključno reći kako Ladislav Radek svoju britku satiričku misao pretežito gradi na prepoznatljivim značejskim oprekama riječi, premda mu nije strana ni duhovita igra riječima (kao na primjer Gavrilo Princip kao trajni srpski politički «princip» i tsl.). U svakom slučaju pred nama je autor koji nam i svojom novom knjigom nepretenciozno i iz različitih aspekata razotkriva naličja ljudskog života, kako bismo u ovom našem (ne)vremenu lakše sačuvali duševno zdravlje i – vlastiti obraz.